Teleportacija iz Beograda u Firencu: Lekcija o odnosima i rastancima
Izgleda kao Paris, a zapravo je Beograd!
Posljednja aktivacija iz Beograda. Molim pripremite otvorena srca.
(Prethodne aktivacije sa putovanja u Beograd čitaj ovdje, ovdje, ovdje i ovdje! Yes, there are 5 of them!)
Ova posljednja, 5/5, me teleportirala u Italiju.
Kako i zašto pobogu tamo?
Uskoro putujem za Firencu, a obzirom da me dio Bg-a podsjetio na Paris, u mojoj glavi se sve ispreplelo — sjetila sam se priče o FRANCUSKINJI U FIRENCI. I tu leži moja posljednja teleportacija odnosno aktivacija koju vam donosim iz Bg.
Pa ajmo i nju raspetljat.
Sjećanje iz Firence: Škola i rastanci
Na kraju srednje škole bila sam u Firenci i učila talijanski.
Većina nas dolazila je na 2 tjedna, dok je jedna mlada Francuskinja došla na 3 mjeseca.
Završavala je ta svoja tri mjeseca točno u tih naših 2 tjedna…
Ni sa kime od nas nije razgovarala niti uspostavljala eye contact.
To mi je bilo čudno. Imali smo koliko, 17-18 godina, i većini nas ovo je bilo prvo putovanje u inozemstvo solo, bez roditelja i to UČITI TALIJANSKI! How cool is that?!
Tišina kao zaštita
Pitala sam profesora je li sve ok i zna li postoji li neki razlog zašto ova djevojka ne razgovara ni sa kime.
Rekao je — ima.
"Tu je puna tri mjeseca, a većina vas dolazi učiti talijanski na tjedan ili dva... i onda odete."
S jako puno ljudi se povezala, a kad bi neka vrsta veze nastala, tako bi se brzo i završila.
Osjećala se da je previše ljudi u kratkom vremenu ušlo i izašlo iz njenog života.
I više nije htjela uspostavljati kontakte jer joj je teško padala dinamika rastanaka.
Wau.
Imalo je smisla.
Ali je u isto vrijeme bilo nevjerojatno tužno to za čuti. Pogotovo tako mlada...
Da se zatvorila i za nove susrete i ljude — jer su prethodni ljudi odlazili.
Zatvaramo li se kad odnosi završe?
Podsjetilo me na dinamiku života…
Na to kako se neki odnosi tijekom vremena mijenjaju i poprimaju drugačije oblike.
I bacilo me u kontemplaciju.
Jesmo li na bilo što što se (trenutno) završi, u stanju gledati sa zahvalnošću i radosti što je ikada i postajalo?
Ili dopustimo da nas rastanci zatvore — ne samo za nove ljude, nego i za nove početke?
Gdje se ti nalaziš?
Koja je vaša perspektiva?
Podijelite u odgovorima, zanima me kako je vas aktiviralo?
Mali ritual za zatvaranje odnosa (i srca koje ostaje otvoreno)
Ako ti se učinilo da je ova priča dotaknula neku tvoju vlastitu — možda odnos koji je završio, promijenio se ili se jednostavno povukao iz tvog života — pozivam te da isprobaš jedan mali ritual.
Ne moraš ništa veliko. Možeš:
Napisati pismo toj osobi, bez potrebe da ga pošalješ. Zahvali za sve što ste prošli, za ono što si naučila, za ono što sada znaš zahvaljujući tom odnosu, i na svim prekrasnim trenucima.
Raspiši u dnevniku: Što dobro nosiš iz tog odnosa? Koje su vrijednosti iz tog susreta i gdje ih danas živiš?
Ako ti odgovara i osjećaš da je vrijeme / da želiš, javi se toj osobi s porukom zahvalnosti, or for no reason at all – bez očekivanja odgovora. To je taj moment: “Don’t be a stranger” - jer zatvaranje poglavlja, ne mora značiti da postajete stranci.
Neka ti rastanak posluži kao predivan vjetar u leđa za ono čemu je taj susret služio.
Ljubim, hvala svima na praćenju aktivacija iz BG-a, nadam se da je i vas odvelo točno tamo gdje je ovih dana trebalo.
Ako ti se svidjelo, podijeli tekstove s nekim za koga smatraš da će mu poslužiti!
Do sljedećeg čitanja, želim vam najljepšu
Purple Auru!
xx
Maria
